- Naknada troškova obrade i puštanja kredita ne može da se poistoveti sa provizijom banke, kao vidom zarade za pruženu finansijsku uslugu, jer u slučaju neosnovane naplate predmetnih troškova korisnik kredita, kao ekonomski inferiorna ugovorna strana, dospeva u neravnopravan položaj u ugovornom odnosu.
Iz obrazloženja:
„Tužena žalbom neosnovano ukazuje i na to da je prvostepeni sud propustio da pravilno primeni odredbu člana 19 stav 1 tačka 12 Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga, kojom je predviđeno da ugovor o kreditu, kao obavezne elemente, sadrži vrstu i visinu svih naknada koje padaju na teret korisnika kredita, vezujući to za činjenicu da je tužilac mogao da optira kod koje poslovne banke će se zadužiti…, te da su tužilac i tužena slobodnim voljama takav ugoor zaključili, ugovarajući istovremeno i iznos provizije, koja će biti naplaćena na ime naknade za obradu kreditnog zahteva… Međutim, iz same formulacije spornog člana ne može se zaključiti da je iznos od 2% od iznosa ugovorenog kredita tuženog predstavljen i naplaćen kao provizija banke, koja po prirodi stvari predstavlja zaradu za izvršenu finansijsku uslugu, već je naprotiv, samim ugovorom i to spornim članom 4, iznos od 2% od iznosa odobenog kredita po strukturi prikazan kao trošak obrade i puštanja kredita. Kako je postupanje tužene u suprotnosti sa osnovnim načelima pravnog poretka, pre svega sa načelom savesnosti i poštenja, a potom i načelom jednake vrednosti uzajamnih davanja. Ovo sa razloga što odredbom člana 4 Ugovora nije precizirano koji su stvarni troškovi kredita i zašto se isti vezuju za iznos kredita, te je tužiocu mehanizam po kome se izračunava visina tih troškova ostao nepoznat, pri čemu je članom 5 Uovora ugovorena mogućnost banke da jednom mesečno menja naknade iz člana 5 i spornog člana 4 Ugovora uz uzimanje u obzir kriterijuma operativnih troškova, stope inflacije i rasta cena na malo, unapređenja i povećnja nivoa servisa i usluga, te druge… ugovorene kriterijume, kakvim je postupanjem tužilac doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku, koja je na osnovu unapred pripremljenog i odštampanog ugovora o kreditu, a na čiju sadržinu tužilac nije mogao da utiče, stavila tužiocu, kao korisniku, na raspolaganje određeni novčani iznos, a za sebe zadržala pravo na odredi troškove kredita, bez odgovarajućeg obrazloženja koji su to troškovi, na osnovu čega su utvrđeni i zašto se vezuju za iznos odobrenog kredita, uvećavajući na taj način netransparentno sopstvenu zaradu.“
(Presuda Apelacionog suda u Beogradu, Gž 3877/2018 od 18.10.2018. godine)