- Odredba Ugovora o stambenom kreditu kojom je propisano da se visina kamatne stope usklađuje sa promenama akta poslovne politike banke je apsolutno ništava.
Iz obrazloženja:
„Neosnovani su i žalbeni navodi tužene da u konkretnom slučaju ne postoji pravni interes tužioca da traži utvrđenje ništavosti odredbe člana 2 stav 4 Ugovora o stambenom kreditu, s obzirom da je navedena odredba suspendovana donošenjem Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga, budući da je odredbom člana 54 navedenog Zakona, naloženo bankama da kamatne stope usklade sa prvobitnim kamatnim stopama, a što je tužena i učinila. Ovo imajući u vidu da je navedeni Zakon stupio na snagu decembra 2011. godine, te da zakon nema retroaktivno dejstvo, već da je u primeni samo ubuduće, zbog čega navedeni zakon ne može predstavljati specijalni zakon u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima, za period pre decembra 2011. godine, kako se to neosnovano ukazuje žalbom tužene.
Ne stoje ni navodi iz žalbe tužene, da su strane u obligacionim odnosima slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji, a što je i učinjeno zaključenjem Ugovora o stambenom kreditu od 28.01.2008. godine. Ovo stoga, kako je navedeno, da ovakvo postupanje banke prilikom promene visine kamatne stope, a u skladu sa poslovnim aktima banke, je suprotno onome što je dogovoreno, odnosno što jedna strana u ugovoru očekuje, čime je korisnik kredita, ovde tužilac doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, s obzirom da je kamatna stopa mogla biti menjana samo u onom delu koji prati kretanje libora, ali ne i povećanjem marže, kako je to tužena neosnovano učinila.“
(Presuda Apelacionog suda u Beogradu, Gž 8427/2013(2) od 1.10.2014. godine)